Duboko slušanje: od Pauline Oliveros do suvremenih praksi pažnje i zvuka

Slušanje najčešće shvaćamo kao nešto pasivno i samorazumljivo. Zvukovi ulaze kroz uši, mi jednostavno čujemo, a tek ponekad obratimo posebnu pažnju na neku glazbu, važan razgovor ili buku koja nam smeta. Ideja „dubokog slušanja“ (Deep Listening), koju je razvila američka skladateljica Pauline Oliveros (1932.–2016.), polazi od toga da to nije dovoljno te da se iza naizgled jednostavnog čina slušanja krije prostor za svjesnu praksu, promjenu percepcije i produbljivanje odnosa prema sebi, drugima i svijetu u kojem živimo. 

Oliveros je svojim radom pokazala da između običnog čuti (hearing) i zaista slušati (listening) postoji velika razlika. Čujenje je fiziološki proces, automatsko registriranje zvuka, dok je slušanje aktivan, svjestan čin, način usmjeravanja pažnje, tumačenja i sudjelovanja u onome što se oko nas događa. Duboko slušanje, po Oliveros, znači proširenje čina slušanja tako da obuhvaća što je moguće šire polje zvukova i to vanjskih, unutarnjih i zamišljenih a da pritom ne samo da konzumiramo zvuk, nego da ga koristimo kao put prema većoj prisutnosti, pažnji i zajedništvu. 

Pauline Oliveros: slušati “na sve moguće načine, sve što je moguće čuti”

Oliveros je razvila pojam Deep Listening kroz vlastitu skladateljsku i improvizacijsku praksu, osobito nakon izlaska albuma “Deep Listening” iz 1989. godine snimljenog u napuštenoj podzemnoj cisterni s iznimno dugim odjekom. U knjizi Deep Listening: A Composer’s Sound Practice opisuje duboko slušanje kao svjesni rad s pažnjom, pri čemu je cilj slušati “na sve moguće načine, sve što je moguće čuti, u svakom trenutku koji je moguć”, što znači da ne ograničavamo svoju pažnju samo na glazbu ili ugodne zvukove, nego uključujemo i šumove grada, zvukove tijela, glasove drugih ljudi, unutarnje dijaloge i tišinu koja sve to okružuje. 

Za Oliveros je ključno razlikovati hearing i listening. Prvo je pasivno i automatsko, drugo je aktivno i trenirano. Duboko slušanje je, u tom smislu, vježbanje slušaoca da proširi i produbi svoj slušni odnos prema stvarnosti. Zato je razvila niz praktičnih vježbi koje je nazvala „sonične meditacije“. Te su upute često vrlo jednostavne, ali traže ozbiljnu unutarnju angažiranost, na primjer: sjediti u tišini i usmjeravati pažnju na najtiši zvuk koji možemo čuti, ili u grupi disati zajedno i na izdahu proizvoditi tonove koji se stapaju s akustikom prostora, promatrajući kako se zvuk mijenja i vraća. 

U tim vježbama slušanje nije ograničeno na uho, nego uključuje cijelo tijelo (osjet vibracija, disanje, napetost i opuštenost mišića) kao i emocionalne i mentalne reakcije, pa duboko slušanje postaje neka vrsta meditativne prakse u kojoj se ne radi samo o zvuku kao umjetničkom materijalu, nego i o stanju svijesti koje razvijamo dok mu se prepuštamo i s njim surađujemo. 

Prostor, odjek i okoliš: od Oliveros do R. Murraya Schafera i Hildegard Westerkamp

Ideja da slušanje treba obuhvatiti ne samo “glazbu” nego i cijeli zvučni okoliš (soundscape) nije prisutna samo kod Oliveros, nego i kod drugih autora koji su se bavili onime što se danas često naziva akustička ekologija. Kanadski skladatelj i teoretičar R. Murray Schafer u knjizi The Tuning of the World predlaže da svijet oko nas shvatimo kao golemu zvučnu kompoziciju, u kojoj su prirodni i ljudski zvukovi dio jedinstvenog pejzaža koji utječe na naše raspoloženje, zdravlje i odnose, te zagovara svjesnije slušanje i brigu o zagađenju bukom. 

Njegov rad je utjecao na skladateljicu i istraživačicu Hildegard Westerkamp, koja je razvila praksu tzv. Soundwalks, vođenih šetnji tijekom kojih sudionici u tišini ili uz minimalne upute obraćaju pažnju na sve zvukove koji ih okružuju, bilježeći kako se mijenjaju u prostorima (park, ulica, trg, šuma) i kroz vrijeme. Westerkamp u svojim tekstovima naglašava da takvo hodajuće slušanje nije samo estetsko iskustvo, nego i način da osvijestimo kako je naš odnos prema okolišu često površno vizualan, dok zvuk doživljavamo tek kao pozadinu, i da promjenom načina slušanja mijenjamo i vlastiti osjećaj mjesta i pripadnosti. 

Pauline Oliveros dijeli s Schaferom i Westerkamp ideju da je važno osluškivati cijeli zvučni svijet, bez dijeljenja na “umjetnost” i “običnu buku”, ali dok se Schafer više usmjerava na analizu i zaštitu zvučnog okoliša, a Westerkamp na iskustvo šetnje i urbanog prostora, Oliveros naglasak stavlja na unutarnju praksu pažnje, pretvarajući slušanje u put prema smirenijem, koncentriranijem i suosjećajnijem načinu bivanja. U tom smislu, možemo reći da se njezino duboko slušanje nadovezuje na akustičku ekologiju, ali je istovremeno spaja s meditativnim, tjelesnim i improvizacijskim dimenzijama. 

Filozofi slušanja: Jean-Luc Nancy i Peter Szendy

Duboko slušanje, u širem smislu, zanima i filozofe koji razmišljaju o tome što znači biti u odnosu prema zvuku i drugome. Francuski filozof Jean-Luc Nancy polazi od misli da sluh nije samo primanje signala, nego način na koji smo otvoreni svijetu i drugima, pa tvrdi da slušati znači biti stalno na granici sebe i onoga što dolazi izvana, svjesni da nas zvuk dotiče, ali nam nikad nije potpuno pod kontrolom. On piše da je slušanje uvijek povezano s unutarnjom rezonancijom jer ne slušamo samo zvuk, nego i vlastiti odjek na njega. To je blisko onome što Oliveros radi kroz vježbe u kojima sudionici prate ne samo zvukove, nego i vlastite misli, osjećaje i tjelesne senzacije koje se javljaju dok slušaju. 

Slično tome, filozof Peter Szendy istražuje kako je slušanje povijesno i društveno oblikovano, te naglašava da nikad ne slušamo neutralno, jer način na koji slušamo ovisi o kulturnim navikama, tehnologiji (slušalice, radio, streaming) i odnosima moći (tko ima pravo govoriti, tko je prisiljen slušati). Ova perspektiva također se može povezati s Oliveros koja je duboko slušanje shvaćala i kao etičku i političku praksu. Ako naučimo doista slušati, moramo priznati da i drugi imaju glas, iskustvo i perspektivu koju možda nismo navikli čuti i da slušanje nije samo estetska navika, nego i pitanje poštovanja i uključivanja. 

Nancy i Szendy na svoj način potvrđuju temeljnu misao dubokog slušanja da slušanje nije tek mehaničko primanje zvuka, nego način na koji se otvaramo i odnosimo prema svijetu. Oliveros taj uvid pretvara u praktične, često vrlo jednostavne vježbe, dok filozofi nude pojmove i jezik da shvatimo zašto je takva praksa važna, ne samo u umjetnosti, nego i u svakodnevnom životu i društvenim odnosima. 

Duboko slušanje kao svakodnevna, tjelesna i društvena praksa

Ako pokušamo sve ove ideje spojiti u jednu sliku, možemo reći da duboko slušanje znači tri stvari odjednom: 

1. Pažljivo slušanje zvuka i to ne samo uskog niza izabranih zvukova (npr. glazbe koju volimo) nego cijelog zvučnog polja oko nas, uključujući i ono što obično zovemo bukom ili pozadinom.

2. Svjesno slušanje sebe kroz obraćanje pažnje na vlastito tijelo, disanje, misli i osjećaje koji se javljaju dok slušamo, tako da zvuk postaje povod da bolje upoznamo vlastitu unutarnju dinamiku.

3. Otvoreno slušanje drugih kroz prihvaćanje da slušanje nije samo individualni čin, nego odnos. Kad slušamo druge ljude (njihove glasove, priče, glazbu), zapravo im priznajemo da postoje, da imaju što reći i da to vrijedi čuti.

U vrlo praktičnom smislu, to može značiti da s vremena na vrijeme napravimo ono što predlažu Oliveros, Westerkamp ili srodni autori: 

• izdvojimo nekoliko minuta i samo sjedimo, osluškujući sve zvukove koje možemo čuti oko sebe i u sebi, bez prosuđivanja i pokušaja da ih odmah imenujemo

• hodamo kroz grad ili prirodu s namjerom da ne gledamo toliko, nego prvenstveno slušamo, primjećujući promjene u zvuku kako se krećemo

• u razgovoru s drugom osobom zamijetimo ne samo riječi, nego i ton, ritam, pauze, dah, te vlastite reakcije na njih, svjesni da upravo način na koji slušamo oblikuje i tijek razgovora

Na primjeru snimke Životnih sjećanja to znači da, uz priču koju slušamo, obraćamo pažnju i na:

• Boju glasa, visinu i varijacije

• Emocije s kojima se govori a koje možemo prepoznati u glasu: radost, tuga, ozbiljnost, ljubav itd.

• Prostor u kojem je snimka načinjena: čuje li se otkucavanje sata, ptica u kavezu, lajanje psa u dvorištu i sl.

Na taj način duboko slušanje više nije nešto apstraktno ili samo teorijsko, nego vrlo konkretna navika koju možemo uvoditi postupno i skromno, ali koja, ako je ustrajna, mijenja način kako doživljavamo sebe i svijet: od površnog, brzog i često obrambenog slušanja, prema otvorenijem, znatiželjnijem i strpljivijem odnosu. 

Zašto je duboko slušanje aktualno danas?

U vremenu u kojem smo stalno okruženi bukom informacija, obavijesti, glazbe u pozadini i neprestanom žurbom, prijedlog Pauline Oliveros i drugih djeluje sasvim jednostavno: uspori i doista slušaj. Međutim, iza te jednostavnosti krije se promjena perspektive od shvaćanja zvuka kao nečega što nas samo zabavlja ili ometa prema ideji da je zvuk stalni sugovornik, da slušanje oblikuje naše misli, odnose i osjećaj smisla, te da kroz svjesno slušanje možemo njegovati budniju, pribraniju i suosjećajniju prisutnost. 

U tom smislu, duboko slušanje nije samo tehnika, nego način života. Ono nas poziva da glasno i tiho, lijepo i neugodno, blisko i daleko, sve to čujemo kao dio jedne veće, složene cjeline kojoj i sami pripadamo, te da kroz pažnju na zvuk polako mijenjamo i sebe i svijet kojemu pripadamo.